Common sense is not common enough.

Dosjetljive opaske ne dokazuju ništa. Voltaire

22.01.2011.

Autoput V-c

Ekrem i Sejo su sjedili na velikom kamenu i jeli Zdenka sir namazan po onom kruhu od 70 feninga. Sejo, mladić od devetnaest godina je halapljivo gurao polovicu kruha u usta opasno samom sebi prijeteći da će se zagrcnuti. Ekrem je bio iskusniji, pa je jeo lagano, male grizeve, trebao je sendvič da ga drži do šest popodne. A, i godine su bile tu. Četrdeset i pet na leđima.

„Oš mi nešto objasnit?“ mumljajući ga upita Sejo pokušavajući progutati veliki zalogaj istovremeno radeći glavom kao prepadnuti golub.

„Šta?“ lagano će Ekrem gledajući auta koja su u koloni prolazili ispred njih.

„Ovo nešto što radimo svake godine,“ doda Sejo te konačno proguta komad u ustima. Ekrem ga je skoro čuo kako mu je sletio u želudac.

„Reci više.“

„Pa, svake godine pred zimu iskopamo ovaj pomoći put. Sva auta usmjerimo da idu na makadam i zatvorimo bauštelu onda do proljeća. A auta se onda drndaju i drndaju par mjeseci dok mi ne radimo. Zar nije bolje da to uradimo na proljeće i onda ljudi ne bi vozili po makadamu toliko dugo?“

Ekrem je zastao razmišljajući. Mali je stvarno imao logiku. Svaku dionicu autoputa koju prave od Sarajeva prema Zenici, urade tako. Probiju pomoćni put i razgule kući preko zime, a auta nek se drndaju. A, političare zaboli. Oni imaju službena. Ionako se kaže da je službeno jedino auto koje možeš vozit 120 po makadamu.

„Slušaj mali,“ Ekrem će konačno lagano žvačući zadnji zalogaj oskudnog sendviča. „Znaš da u ovoj zemlji obični insan nije daleko dogur'o ako puno pita. Što manje znaš, lakše ti bude.“

„Jesi'l ti zato nadglednik pa ne moraš radit?“ odmah će Sejo.

„Mali,“ napravi se ljutim Ekrem. „Opet pitaš i zato ćeš dobit kaznu sad. Lopatu u ruku i idi razbacaj onaj pijesak iza nas.“

Sejo u trenu izgubi volju. Nevoljko ustade sa kamena, zgrabi lopatu i uputi se prema esetak kubika pijeska koje je kamio izbacio prije nego što su sjeli prigrist. Ekrem se pak smijao u sebi i razmišljao. Nije on došao do nadglednika zato što nije zapitkivao već zato što mu je punac inžinjer građevine u Bosnaputevima. A, iako mu je Sejo bio zet, teško da će mu moći srediti bolji posao kad mali toliko zapitkuje. E, što ti je zemlja. Samo da se razduži izgradnja ovog autoputa V-c što duže pa da mu i zet zaradi penziju na njemu.

22.12.2010.

Krvavi vatromet

Sijedi djedica čupave brade je duboko udisao. Stajao je uza zid i uznevjereno kružio očima iza malenih okruglih naočala. Kapljice znoja su se rasporedile čelom, a mnoge od njih se se slile u bradu, čineći je slipavom i vlažnom.

Sijedi djedica odjeven u crveno i bijelo je trčao, i zastao je na trenutak da odahne. Mnoge godine su bile na njegovim ramenima i nije bilo lako trčati kao nekada. Samo se nadao da male prokletinje neće čuti njegove hroptaje s kojima je ubacivao zrak u pluća.

Male prokletinje su se nalazile svugdje. U koji god dio grada pobjegao, uvijek su bili tu, iskeženih malih očnjaka i slinom koja se cijedila iz malenih usta. Okice su im bile pune bjesnila i od njega su vidjele samo hranu. Pomahnitali mali divljaci su na svakom koraku gledali da ga pojedu, možda da i od njega naprave nekog sličnom sebi.

Što su bili ti mali divljaci? Teško je to bilo reći. Netko bi ih nazvao zombijima, netko opsjednutim malim duhovima, netko bi rekao da su bivša ljudska bića opsjednuta nekim strašnim virusom, a netko ne bi ni čekao da ih opisuje već bi bježao što bolje može. On pak nije htio da bježi jer nije imao kuda da bježi. Morao se suočiti sa njima bez obzira na rezultat.

Kada se disanje staroga djedice uveliko smirilo, osjeti kako mu i ruke više ne podrhtaju. Sada će biti daleko lakše. Podiže obe šaku prema licu gledajući u njima sjajne i zagrijane Desert Eaglove. Spremnici cu bili puni metaka, samo je trebalo pronaći mete u koje će da saspe tih osamnaest malenih ubojica. A, njih je bilo. Međutim, trebalo je prije toga malo razrijediti redove malenih čudovišta, a za to će mu savršeno doći preostale dvije ručne bombe. Bacit će ih tamo gdje ih bude najviše kako bi stvorio što veću pomutnju, a onda će da počne dokrajčivat sve sa starom dobrom pumparicom i njenom barutnm dvanaesticom.

I, bi kako je i zamislio. Nije čekao da proviri iza ćoška već je spremno išetao podižući pri tom crvene hlače preko izbačenog stomaka. Ispred sebe je ugledao poveliku skupinu malih prokletinja. Bez oklijevanja i suosjećanja, izvukao je osigurać iz prve ručne bombe i bacio je tamo gdje ih je bilo najviše. Nije čekao da čuje njenu eksploziju već je odmah isto uradio i sa drugom. Prije nego što je prva bomba odjeknula čuo je jedino siktaje malenih prije nego što su njihova tijela počela da lete zrakom u svim pravcima. Starog su obasuli organi i krv koji su prštali na sve strane. Mrtav hladan je stajao i gledao. Čekao je da vidi rezultat. Morao je sebi priznati da je bio učinkovit. Kada se prašina slegla oko ispred i oko njega se nalazilo preko četrdeset malenih tjelašcadi iz kojih se još pušilo. Tutnjava od ekslopzije mu je još zujala u ušima, ali je uskoro zamijenila mjesto gromoglasnim siktajima skupine koja je dolazila prema njemu. Bilo ih je skoro koliko i onih na zemlji, i djedica se zapita hoće li imati dovoljno metaka da ih se sviju riješi. Morao je se jedino uzdati da ima budući da je odlučio kako nema više odstupanja.

Podiže u zrak oba Desert Eagla i poče da mrda prstima. Okidači su neprestano radili, a iz obe cijevi je sukao plamen. Brojao je svaki od ispaljenih metaka znajući kako će svaki od njih da pogodi cilj, neki možda čak i dva. Nije prošlo niti deset sekundi i začu kliktaje praznih spremnika. Bilo je vrijeme da posegne za glavnim naoružanjem. Uskoro je zrakom odjekivala buka i repetiranje teške Winchesterove pumparice. Svaki njen zvuk bi bio popračen vriskom malenog prokletnika kojemu bi to bilo posljednje što bi i rekao.

O, kako je samo blaženu muziku to stvaralo njegovim ušima dok je gomila oko njega brojčano opadala. Malenih osmjeh se razvuče kutkom njegovih usta kada vidje da ima šanse da se izvuče. To mu je vjerojatno nije bila pogreška, ali drago mu je bilo što je to učinio.

Strašni bol mu prođe tijelom i uskoro shvati da ne osjeća noge. Stropoštao se na krvavi beton kao vreća koju bi netko bacio sa velike visine. Odmah je uvidio da mu je to kraj, ali nije mogao da shvati kako se to desilo. One malene prokletinje nisu bile pametne da same pucaju, a nikoga od odraslih nije vidio. Nekako pogleda u pravcu iz kojeg su dolazili i ne vidje nikog osim razbacanih leševa. Neka sumaglica se spustila u uličicu gmižući okolo kao pijavica. Dok su mu se oči sklapale začu tiho klopotanje koje je išlo prema njemu.

Posljednjim naporom otvori oči da vidi tko je bio krivac njegovoj smrti i ugleda kako mu kroz izmaglicu klopotajući na dvije noge prilazi irvas. Bio je visok kao i obični čovjek. U očima mu se sjajila ljudska inteligencija, a u rukama je imao AK-47. Laganim korakom je prišao djedici koji ga je i dalje zabezeknuto gledao, stao iznad njega i usmjerio cijev puške u djedicino lice. Na ustima je imao obješenjački osmjeh. Prije nego je uličicom odjeknuo zvuk ispaljenog metka, irvas reče:

„Sretan Božić, Djeda Mraze.“

 

P.S. Sretan Božić od mene, Djeda Mraza, Rudolpha i sve dječice-statista iz ove Božićom nadahnute priče.

21.12.2010.

Svjetska zdravstvena organizacija prešućuje postojanje kemikalije koja uništava naš mozak

Pratim sva ova svjetska dešavanja oko svih mogućih prijetnji po život, a ne misleći na ljudske prijetnje. Svakojake bolesti, biološko i kemijsko naoružanje, iz dana u dan se otkriva sve više i više opasnosti na ljudski organizam i naša jadna tijela. Uistinu, imamo razloga za strah.

              Tako sam švrljajući netom naletio na jednu iznimno interesantnu stranicu. Riječ je o DHMO.org. Tamo pronalazim sljedeće podatke:

DIHIDROGEN MONOKSID nema boje, mirisa ni okusa i ubija nebrojeno mnogo ljudi svakoga dana. Većina tih smrtnih slučajeva uzrokovana je slučajnim udisanjem DHMO-a, ali udisanje nije jedina opasnost koja od njega prijeti. Duža izlošenost toj supstanci u krutom stanju uzrokuje ozbiljno oštećenje tkiva. Dihidrogen monoksid danas se može pronaći u gotovo svakoj rijeci, jezeru i vodocrpilištu širom svijeta. Zagađenje je globalnog karaktera te su kontaminirajuće tvari pronađene čak i u antarktičkom ledu. DHMO je u Europi prouzrokovao štete u visini od skoro deset milijardi eura. Unatoč opasnostima kojima prijeti, dihidrogen monoksid se često upotrebljava:

-kao industrijsko otapalo i antifriz

-u nuklearnim elektranama

-u proizvodnji stiropora

-u gašenju požara

-u mnogim vrstama okrutnih pokusa na životinjama

-u distribuciji pesticida. Čak i nakon pranja proizvod ostaje kontaminiran tom kemikalijom

-kao aditiv u nekim vrstama gotove hrane i u drugim prehrambenim proizvodima

Mnogobrojne svjetske vlade znaju za opasnosto koja prijeti od te kemikalije i znaju da mnogobrojne tvrtke i industrijska postrojenja ispuštaju abnormalne mase te tvari u naše vodovode, ali i dalje korištenje dihidrogen monoksida nije ni blizu zabrane.

               

                Ovakvo nešto je uistinu zabrinjavajuće. Svjetska zdravstvena organizacija nigdje ne spominje ovu tvar, a pitanje je vremena kada će njeno korištenje dovesti do globalnih problema većeg karaktera.

               

                Međutim, obratimo malo veću pozornost na sam tekst. Vjerujem da prepada. Kako i ne bi kada su nas u medijima isprepadali svim mogućim epidemijama da svaku sljedeću čekamo mirno da nas pokosi. Iz dana u dan ih se sve više pojavljuje da ih ni CNN ne može sve pohvatati. Uistinu, trebamo se zabrinuti za našu budućnost.

 

                A, sada slijedi priznanje. Na internet stranicu DHMO.org nisam naišao slučajno već kroz jednu knjigu. Riječ je o eseju Tom Waya, profesora računalnih znanost na Sveučilištu Vilanova. On u svom tekstu spominje tu stranicu, a ja sam se odlučio malo poigrati kao i on.

 

                Obratimo pažnju na naziv dotične kemikalije.  „Di“ je naravno „dva, a „mono“ je „jedan“. To znači, dva atoma hidrogena i jedan atom kisika tako da dihidrogen monoksid znači H2O. Ilitiga, voda. E, sada, jeli se treba oko te strašne kemikalije zabrinuti?

                Profesor Way se poigrava sa ljudskom percepcijom u današnjem medijskom okruženju i radi to sa razlogom. Ako se dobro prikaže, i voda može predstavljati opasnost po naše živce. A, tekst nije lagao. Voda se uistinu koristi u svemu onome navedenom. Ništa nije slagano. Samo je na nesvakidašnji način prikazano. Ili, bolje rečeno, svakidašnji budući da mediji na taj način rade sve svoje vijesti.

                Ja osobno uvijek volim ljude pitati jednu stvar: je li to određenog zaključka doša sam ili je sluštao drugu osobu? Često mi imamo taj problem ovdje kod nas. Svako radije sluša bilo koga drugog i uzima njegovo/njeno mišljenje zdravo za gotovo, jer, bože dragi, da se sam dođe do određenog zaključka zahtijeva veliki trud, posebno moždani, tako da je i bolje pustiti da drugi misle za nas.

                A, iz ovog malog eksperimenta možemo vrlo lako vidjeti kako drugi misle za nas. Ako nam prikažu vodu kao kemikaliju koja ubija, mi lijeni nekorisnici mozga ćemo vrlo lako u to povjerovati. Vjerujem da svi koji ovo čitaju znaju na što aludiram, ali da vam još neššto otkrijem. Aludiram ja na daleko više. Ako i neznamo o nečemu, pa bože dragi, šta fali i o tome se informirati. Teško koristiti mozak? Jer, po ovome što vidimo, ako nam netko kaže „dihidrogen monoksid“ mi ćemo samo preletjeti okom preko toga uzimajući zdravo za gotovo i taj naziv, a nikad ne pomišljajući da se radi o običnoj mokroj vodi.

                Mozak je tu da ga koristimo. Ako nam je pak to posao fizičkog karaktera, pođimo na internet i nemojmo umišljati da se školujemo.

20.12.2010.

Dvije i pol priče - u klinču Hansa i Franza

Priča 1.

     Hans je rođeni Nijemac. Nije jedan od onih čiji su roditelji došli iz nekih država čudnog naziva, već su oni rođeni tu, odmah kod Wiesbadena, i to već generacijama. Hans je, kako bi se to reklo, pravi Švabo. I kao pravi Švabo, Hans na ljetovanje ne ide na Jadransko more budući da ga ljudi oko njega na Jadranu podsjećaju previše na ljude oko njega u Wiesbadenu. Hans kao Švabo gornje srednje klase na ljetovanje ide u Tajland.
     Nije Hansu do tajlandskih plaža, sitnog pijeska i tajlandske kuhinje. Hans je turist posebnih zahtjeva i afiniteta. Hans voli male dečkiće. I to ne one od dvanaest-trinaest godina, već mrvicu mlađe. Kada im je devet godina tad su Hansu najslađi. I, zato Hans ne ide na Jadran jer na Jadranu nema devetogodišnjih dečkića koji mu u bungalovima pružaju masaže prije nego što njihove mlade nježne ručice pređu na konkretnije masaže. Ipak je Hans zahtjevan turist.
     Hansa nisu kao dječaka roditelji prodali svodnicima kako bi prehranili ostale osmero djece, ali je Hansov tata bio nevaljao na svoj način. Sjeća se Hans vrlo dobro podruma svoje rodne kuće i svijetlih očiju njegovog tate dok je svoga malog Hansa tjerao da ga masira isto kao što Hans voli da se njega sada tako masira. Sjeća se Hans i ne osjeća grižnju savjesti. Zašto i bi kada i ne zna za drukčije? Ne smatra sebe Hans bolesnim, degeneričnim ili zastranjelim. Hans je sebi i svima oko sebe sasvim normalan, samo se koristi siromaštvom obitelji u Tajlandu kako bi sebi pružio neka unikatna zadovoljstva.
     Ne zna Hans da ha čeka iznenađenje. Dok ga devetogodišnji dečkić mazi po međunožju, Hansa u hotelu čeka policija sa Interpolovom potjernicom. Na njoj piše da su mu na laptopu pronašli kolekciju fotografija devetogodišnjih dječačića u nezgodnim situacijama. I, biti će Hans osuđen zbog posjedovanja tih fotografija. Dobit će godinu i pol zatvora od njemačke policije, ali mu neće suditi zbog masaža u Tajlandu. A, nakon godinu i pol otići će Hans za nagradu opet u Tajland kao turist unikatvnih afiniteta.


Priča 2.

     Franz je isto tako rođeni Nijemac. Isto tako nije pripadnik onih obitelji čiji su roditelji došli iz nekih država sa čudnim imenima. I on je rođen tu, u Wiesbadenu, par blokova dalje od Hansa. Međutim, nisu se nikada upoznali. Šteta.
     Franz ne ide na ljetovanje. On je javna ličnost i nema vremena sebi dopustiti ljetovanja te prirode. Franz je ravnatelj jednog sjemeništa u južnoj Njemačkoj. Njegova je dužnst da ljeto provede pripremajući se za sljedeću školsku godinu kada će u sjemenište doći novih osamdeset i pet mladih sjemeništaraca od četrnaest godina.
     Puno je to posla za Franza, ali to mu je dužnost koju mu je bog dao. Revno vrši svoju dužnost i očekuje nakon smrti nagradu za to. Međutim, Franz s vremena na vrijeme i sam sebe nagradi ne očekujući po tom pitanju uplitanje neke više sile. Ipak je teško odoliti slatkim mladim golobradim četranestogodišnjacma.
     I počasti tako sebe Franz posebnim tretmanom. Pozove nekog od mladih sjemeništaraca u svoje prostorije. Sjedne s njima porazgovarat, a ponekad mu se ruke ne mogu suzdržat pa se oslobode po tijelu mladog sjemeništarca. A, onda mu počne na uho govoriti kako ga čeka najstrašnija božja kazna ako ikome išta kaže. I, dahčući tako Franz uradi svašta nekom nasumičnom sjemeništarcu. Svake nedjelje se ispovjedi bogu za to svoje ponašanje kajući se za svoje grijehe i ovozemaljske poroke.


Priča koja nije priča

     Pita se papa što se može učiniti da se najbolje popravi sve učinjeno. Teško je to etičko i teološko pitanje. Međutim, nije to nije teško kao pravno pitanje. Jednostavno pošalješ krivca u zatvor i to je to.
     Ali, onda dođe do druge stvari. Zašto bi jedan Franz bio kažnjen sa dvadeset godina zatvora, a Hans samo sa godinu i pol. Pa, počinili su isti grijeh pred zakonom. Međutim, Franz još uvijek nije u zatvoru, a Hans je neki dan izišao. Čeka lijepo vrijeme da odleti za Tajland.
     Žalosno je to što je Hanso dobio tako kratku kaznu, ali njemački zakon ga tuži samo za ono što je učinio u Njemačkoj. Tajland treba da razriješi ono u Tajlandu. Žalosnije je pak što Franz još uvijek nije dobio nikakve kazne budući da ga štiti jaka institucija, kako fizička tako i etička.
     A, onda dođe papa i u isti koš strpa i Hansa i Franza. Jer, na kraju krajeva, obojica su učinili isto, one pravne sitnice ćemo zanemarit. Brani tako papa svoje stado, naravno, ne ono od četranest godina, dok bi zbog Hansa nanovo osnovao Inkviziciju.
    
     Što je pak sa mnom i mojim mišljenjem? Pa, reći neću ništa više od rečenog, ali gledam desno i lijevo oko sebe i gledam Hansa i Franza. Sjedimo u avionu, a mene zapalo sjedalo u sredini. I, nasmiješim se vidjevši ih obojicu kako su razočarani što imam više godina od onog što njih dvojica preferiraju.

19.12.2010.

Komparativci su fenomen

     Budim se i nakon nevoljkog umivanja vodom od 0,5 stupnjeva Celzijusa bacim malo pogled kroz prozor. Lijep prizor. Danas sam se probudio u Dubrovniku. Gledam Stari grad. Nepotrebno opisivati, svi znamo kako izgleda, nekome lijep, nekome onako, nekome ništa posebno. Odem do kuhinje, pristavim si vodu za čaj i stavim tavu na ringlu da si ispržim hrenovke. Dosta za doručak. Nećemo pretjerivat.
     I dok čekam da ulje počne svrčat kako bi okrenuo hrenovke na sljedeću četvrtinu, uhvate me neizbježne misli o jadnicima koji su u goroj situaciji nego ja. Misli mi odmah odlepršaju do jadnog Ive Sanadera. Kako li je njemu sada? Čujem da je jadnik ručao špagete dok je bacao pogled kroz prozor na tvrđavu Hohen-Salzburg. A, sigurno se umio vodom od minimalno 25 stupnjeva Celzijusa.
     Međutim, jadnik je u težoj situaciji od mene. Ipak je on u zatvoru.
     Teško je u tom zatvoru u Austriji. Isto onima optuženima u Hagu. Teško je u svim zatvorima (mada vjerujem da su KPD Zenica i Oz vrhunac teškoće). Drugi te hrane, oni se moraju misliti što će ti spremiti taj dan za dručak, oni moraju misliti i od kojeg novca tu hranu za doručak kupiti. Oni misle za tebe kako će platiti račun za grijanje vode kojom se umivaju svako jutro, oni misle kako će misliti i sutradan sve to isto osigurati svojim uvaženim gostima. Težak je taj zatvor. Mislim, ne možeš izići kad hoćeš, nema njima otići na kavu kao ja pa se riješavati feninga i lipa iz šest džepova na  hlaćama (od kojih su dva poderana), nema njima ići na zavod i prelistavati oglase. Ba interrnetu to nemogu pretraživati jer mi ga svaki mjesec isključe 31. u ponoć budući da čistim džepove od feningi i lipa kako bi i internet platio. Jebiga, Ivo Sanader ne mora o tome brinuti. Čuo sam da imaju u tim zatvorima i internet klubove,  a jedan sat korištenja računara ne moraš ni platiti. Škrte Švabe, ne daju laptop i konekciju u ćelije.
     Ipak, lakše je meni nego Ivi. Jer kad njega liše slobode, možda i osude za što li ga već i lišavaju slobode, on će ležati u tim strogim uvjetima 3 do 5 godina te izići na eni toliko dragu slobodu i onda gledati da si plati kavu sa milijunčekom iz Hypa ili milijunčekom iz Fime. Težak život, znam kako mu je.
     A, jesam li ja to ogorčen na Ivu? Ili samo tako zvuči? Ma nisam, žao mi čovjeka. Znam ja kako je se u životu teško probijati sa studijem komparativne književnosti u glavi, ipak smo kolege po struci. Teško je komparativcima sastaviti kraj sa krajem, znamo mi iz struke to vrlo dobro.
     Da opet napomenem, nisam ja ogorčen na Ivu. Ni u kom slučaju. Bože sačuvaj, pa kolege smo. Bolje komparativac kriminalac ili komparativac premijer nego komparativac komparativac (baš me interesuje na šta bi ličio komparativni kriminalac).
     Ogorčen sam ja što nemam snage prebaciti na drugi kanal dok gledam u ekskluzivnim vijestima u podne o tome što je Ivo jeo, kakvom se vodom umivao, gdje je pogled bacao.
     Međutim, shvatim onda da nemam razloga biti ogorčen. Pa, večeras je Red Carpet. Morat ću obavezno pogledati koje je boje govno Lady Gage u zadnje vrijeme, koje je dugine boje koža novog djeteta Brangeline, koju je novu kamasutričnu pozu naučila Severina u pripremi za novi video clip, duboke isprike, video spot. Mora se to, jebiga, znat. Ipak sam ja komparativac. Moram usporediti njihove živote sa svojim.


Stariji postovi

Common sense is not common enough.
<< 01/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
38168


My blog is worth $0.00.
How much is your blog worth?

Powered by Blogger.ba