Common sense is not common enough.

Dosjetljive opaske ne dokazuju ništa. Voltaire

22.12.2010.

Krvavi vatromet

Sijedi djedica čupave brade je duboko udisao. Stajao je uza zid i uznevjereno kružio očima iza malenih okruglih naočala. Kapljice znoja su se rasporedile čelom, a mnoge od njih se se slile u bradu, čineći je slipavom i vlažnom.

Sijedi djedica odjeven u crveno i bijelo je trčao, i zastao je na trenutak da odahne. Mnoge godine su bile na njegovim ramenima i nije bilo lako trčati kao nekada. Samo se nadao da male prokletinje neće čuti njegove hroptaje s kojima je ubacivao zrak u pluća.

Male prokletinje su se nalazile svugdje. U koji god dio grada pobjegao, uvijek su bili tu, iskeženih malih očnjaka i slinom koja se cijedila iz malenih usta. Okice su im bile pune bjesnila i od njega su vidjele samo hranu. Pomahnitali mali divljaci su na svakom koraku gledali da ga pojedu, možda da i od njega naprave nekog sličnom sebi.

Što su bili ti mali divljaci? Teško je to bilo reći. Netko bi ih nazvao zombijima, netko opsjednutim malim duhovima, netko bi rekao da su bivša ljudska bića opsjednuta nekim strašnim virusom, a netko ne bi ni čekao da ih opisuje već bi bježao što bolje može. On pak nije htio da bježi jer nije imao kuda da bježi. Morao se suočiti sa njima bez obzira na rezultat.

Kada se disanje staroga djedice uveliko smirilo, osjeti kako mu i ruke više ne podrhtaju. Sada će biti daleko lakše. Podiže obe šaku prema licu gledajući u njima sjajne i zagrijane Desert Eaglove. Spremnici cu bili puni metaka, samo je trebalo pronaći mete u koje će da saspe tih osamnaest malenih ubojica. A, njih je bilo. Međutim, trebalo je prije toga malo razrijediti redove malenih čudovišta, a za to će mu savršeno doći preostale dvije ručne bombe. Bacit će ih tamo gdje ih bude najviše kako bi stvorio što veću pomutnju, a onda će da počne dokrajčivat sve sa starom dobrom pumparicom i njenom barutnm dvanaesticom.

I, bi kako je i zamislio. Nije čekao da proviri iza ćoška već je spremno išetao podižući pri tom crvene hlače preko izbačenog stomaka. Ispred sebe je ugledao poveliku skupinu malih prokletinja. Bez oklijevanja i suosjećanja, izvukao je osigurać iz prve ručne bombe i bacio je tamo gdje ih je bilo najviše. Nije čekao da čuje njenu eksploziju već je odmah isto uradio i sa drugom. Prije nego što je prva bomba odjeknula čuo je jedino siktaje malenih prije nego što su njihova tijela počela da lete zrakom u svim pravcima. Starog su obasuli organi i krv koji su prštali na sve strane. Mrtav hladan je stajao i gledao. Čekao je da vidi rezultat. Morao je sebi priznati da je bio učinkovit. Kada se prašina slegla oko ispred i oko njega se nalazilo preko četrdeset malenih tjelašcadi iz kojih se još pušilo. Tutnjava od ekslopzije mu je još zujala u ušima, ali je uskoro zamijenila mjesto gromoglasnim siktajima skupine koja je dolazila prema njemu. Bilo ih je skoro koliko i onih na zemlji, i djedica se zapita hoće li imati dovoljno metaka da ih se sviju riješi. Morao je se jedino uzdati da ima budući da je odlučio kako nema više odstupanja.

Podiže u zrak oba Desert Eagla i poče da mrda prstima. Okidači su neprestano radili, a iz obe cijevi je sukao plamen. Brojao je svaki od ispaljenih metaka znajući kako će svaki od njih da pogodi cilj, neki možda čak i dva. Nije prošlo niti deset sekundi i začu kliktaje praznih spremnika. Bilo je vrijeme da posegne za glavnim naoružanjem. Uskoro je zrakom odjekivala buka i repetiranje teške Winchesterove pumparice. Svaki njen zvuk bi bio popračen vriskom malenog prokletnika kojemu bi to bilo posljednje što bi i rekao.

O, kako je samo blaženu muziku to stvaralo njegovim ušima dok je gomila oko njega brojčano opadala. Malenih osmjeh se razvuče kutkom njegovih usta kada vidje da ima šanse da se izvuče. To mu je vjerojatno nije bila pogreška, ali drago mu je bilo što je to učinio.

Strašni bol mu prođe tijelom i uskoro shvati da ne osjeća noge. Stropoštao se na krvavi beton kao vreća koju bi netko bacio sa velike visine. Odmah je uvidio da mu je to kraj, ali nije mogao da shvati kako se to desilo. One malene prokletinje nisu bile pametne da same pucaju, a nikoga od odraslih nije vidio. Nekako pogleda u pravcu iz kojeg su dolazili i ne vidje nikog osim razbacanih leševa. Neka sumaglica se spustila u uličicu gmižući okolo kao pijavica. Dok su mu se oči sklapale začu tiho klopotanje koje je išlo prema njemu.

Posljednjim naporom otvori oči da vidi tko je bio krivac njegovoj smrti i ugleda kako mu kroz izmaglicu klopotajući na dvije noge prilazi irvas. Bio je visok kao i obični čovjek. U očima mu se sjajila ljudska inteligencija, a u rukama je imao AK-47. Laganim korakom je prišao djedici koji ga je i dalje zabezeknuto gledao, stao iznad njega i usmjerio cijev puške u djedicino lice. Na ustima je imao obješenjački osmjeh. Prije nego je uličicom odjeknuo zvuk ispaljenog metka, irvas reče:

„Sretan Božić, Djeda Mraze.“

 

P.S. Sretan Božić od mene, Djeda Mraza, Rudolpha i sve dječice-statista iz ove Božićom nadahnute priče.

Common sense is not common enough.
<< 12/2010 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
40389


My blog is worth $0.00.
How much is your blog worth?

Powered by Blogger.ba