Common sense is not common enough.

Dosjetljive opaske ne dokazuju ništa. Voltaire

18.12.2010.

Anđelu čuvaru mili...

     Kaže Barack Obama neki dan kako se moli za zdravlje Richarda Holebrookea koji je naglo završio u bolnici. I sad ja zamišljam kako Barack lijepo uzme Michelle za ruku te skupa kleknu pored predsjedničkog kreveta u Zapadnom krilu i dok drže ručice sklopljene ispred sebe, zatvorenih očiju počne deklamovati:
     "Anđelu čuvaru mili,
     svojom snagom Holebrookea zakrili..."

     Sve mi se srce topi dok mi ta slika opći po glavi, dragi Barack, pravi mali anđelčić u toj predivnoj umal-pa-božićnoj viziji.
     Dan poslije kažu Holebrook umro.
     E, moj Barače, zajebao te Bog.
     Mora da je sinoć namjerno pomislio dok te sa nebesa gledao u skrušenoj pozi pored kreveta: "Nema šanse, Barače mili. Prošli sam ti put uslišao molitvu. Lijepo si mi rekao: 'God, save America.' Ne'mre stalno."
     I, dok se danas Bog zadovoljno smijulji svojoj ironiji, meni srce i dalje puno toplote dok zamišljam Baracka sklopljenih ručica pored kreveta.

02.01.2008.

Prepisivač

 

            Brat Anselmo je tek nedavno došao u samostan. Premjestili su ga iz jednog daleko manjeg koji se nalazio pokraj njegovog rodnog seoca. Još mlad je pokazao izniman talent za prepisivanjem rukopisnih knjiga i upravo je i bio premješten tu gdje je sada da usavrši svoje umijeće. A, također je imao priliku da prepiše neke od najčuvenijih djela koje je Crkva sjevernije od rijeke Po posjedovala.

 

            Svoj je posao počeo revnosno da radi, vrijedno prepisujući sva djela koja su mu donosili. I tako je sve to potrajalo par mjeseci.

 

            Nakon što je već bio prepisao mnoštvo djela, zapazio je da mu svaki put donose kopije originalnih rukopisnih knjiga. U početku je tako nešto smatrao samo kao osiguranje vrijednih knjiga, njihovo čuvanje. Ali, ipak se nije mogao suzdržati te je jednog dana upitao gvardijana samostana.

 

            ²Oprostite, Vaša Milosti. Ali, nisam mogao da ne primijetim da se svakodnevno u knjižnici služite samo kopijama originalnih knjiga. Mogu li znati zašto je to tako?²

 

            Gvardijan mu je odgovorio ono što je i očekivao. Većina knjiga su bile iz još iz doba pape Siriciusa i svetog Ambrozija. Oni su postavili mnoge temelje Crkvenoj doktrini i samo služenje tako vrijednim knjiga prijeti da one više ne postoje.

 

            Ipak, brat Anselmo je još dodao. ²Također sam primijetio da kopije imaju mnoge greške zbog prevelikog služenja. Iluminacije se već slabo vide, mnoga slova su teško čitljiva, što zbog starog načina pisanja, što zbog istrošenosti. Ex libris-i i ne postoje u knjigama koje prepisujemo.²

 

            Gvardijan je rekao da se ne brine mnogo oko toga te da nastavi raditi ono što najbolje zna.

 

            Anselmo je poslušao savjet i nastavio prepisivati dok jednog dana nije dotrčao jedan brat i kazao mu kako iz podruma gdje su smještene originalne knjige dolazi buka. S obzirom da je bilo vrijeme podnevnog služenja Bogu te nije bilo nikoga drugog, pronašao je njega i rekao mu o tome. Anselmo se tjeskobno uputio u podrum da vidi o čemu se radi.

 

            A, imao je što i da vidi. Gvardijan je već krvave glave i dalje udarao od zid mrmljajući nerazumljivo. Anselmo je stajao u čudu križajući se i strahujući da ga Nečisti nije uzeo u svoje kandže. Kada mu je malo bliže prišao uspio je razumijeti o čemu gvardijan govori.

 

            ²Ispustili smo R, ispustili smo R, ispustili smo r...²

 

            Anselmo ugleda na podu otvorenu knjigu. Sagnu se da vidi o čemu je riječ.

 

            Bila je to knjiga pape Siriciusa ²Decretum² koja je govorila o celibatu. Nije bilo teško prepoznati ono što je pisalo. Umjesto riječi ²celebate² pisalo je ²celebrate².

29.11.2007.

A.D. 1390 (ulomak iz priče)

            Ljeta Gospodnjeg, 1390., brat Ilija je stajao u podnožju brda i gledao u visine. Pred njim se prostiralo povisoko brdo prekriveno snijegom kojeg je vjetar sve jače i jače nanosio zatrpavajući polako maleno seoce u podnožju kao što je Jahve zatrpao Egipat skakavcima kada je faraon odbio Mojsiju da pusti izraelski narod iz sužanjstva. Seoce je imalo nekih 30tak kuća koje su se skupile jedne pored drugih kao da im je i samima bilo hladno te nezapamćene zime. Iz većine njih se vijao dim slabih vatri koje su navodno trebale da zagriju svoje ispaćene, gladne i siromašne stanovnike. Onih nekoliko bez vijajućeg dima su bile ili napuštene ili su pak svi članovi pomrli od bolesti, gladi ili hladnoće. Ilija zatim pogleda ka građevini koja se nazirala kroz snijeg negdje na polovini uspona na brdo. Samostan je isto tako bio skoro pa zatrpan snijegom, a ono malo braće koja su u njemu ostala su bili vjerojatno isto tako gladni i promrzli kao i stanovnici sela u podnožju. Ipak, Ilija se morao nekako uspeti kroz već zatrpane puteljke do samostana da pomogne svojoj braći, a nakon toga da vidi i što može učiniti za jadnike među čijim kućama se nalazio. Podbode nogama u slabine magarca kojeg je jahao i usmjeri ga ka puteljku koji se jedva nazirao. Magarčev primjer slijedi i ostalih pet koji su bili pretrpani namirnicama.

Dok je njegov magarac uz neki urođeni osjećaj nalazio najbolji način kako da se probije do udaljenog samostana Ilija je razmišljao o svemu onome u što je Bosna i njegov red upali. Došli su prije samo pola stoljeća, a njemu se činilo kao da su vječno tu. Pristupio je redu sa svojih petnaest godina i već je i sam bio bratom nepunih pola stoljeća. Prošli su kroz mnogobrojne krize i probleme, ali isto tako i lijepa vremena. Predajući svoj život Bogu i putu života Franje iz Asiza mu je bila jedna od rijetkih odluka koju je u životu uopće i morao napraviti, ali nikada nije zažalio. Imao je krov nad glavom, hranu, braću da mu pomažu i ljude kojima je sam trebao pomagati. Bilo je to sve što je u životu i radio, ali stvari su se djelomično promijenile. Doživio je već duboke godine, šezdeset gospodnjih ljeta je prošlo preko njegovih leđa i baš kada se nadao da će dobiti malenu samicu sa krevetom, križem i molitvom desi se ta nezapamćena zima.

Snijeg je počeo padati već u doba kada je lišće tek počelo opadati, a ljetne plodove trebalo ubrati. Plodovi su propali, a snijeg je nastavio padati mjesecima. Ono zaliha od prošle godine što su i ljudi, a i braća imali je nestalo u tom vremenu i na Ilijina stara leđa je pala dužnost da ode na dvor bolesnog kralja Tvrtka i zatraži namirnica koje ni sami nisu imali. U biskupa se uzdati nije mogao budući da je bio u Ugarskoj, a djed Radoslav i njegova Crkva su bili i sami u problemima. Ilija nije imao sreće na dvoru jer, ne samo da je kralj bio bolestan već su i sami bili u nestašici, što zbog zime, a što zbog prošlogodišnje bitke na Kosovu u kojoj je sultan ubijen. Ali je zato sreće imao kod kneza Stjepana Dabiše od Deževice. Vrla gospa Jelena, Stjepanova žena je bila velikodušna i izdvojila trećinu namirnica iz svoga doma da nahrani petoricu braće u Ilijinom samostanu i onih stotinjak seljaka što ih je ostalo. Znao je da teret od pet magaraca neće ni približno biti dovoljan za toliko ljudi, ali morat će pronaći neki način kako da barem polovina njih preživi. Sa drugom polovinom će se morat pozdravit već u nekoliko sljedećih dana. Neka im Bog prosti dušu, a njemu da oprosti grijehe. Ilija je pak već odlučio. Bolje da ih pola preživi nego da svi pomru. Možda pak pronađe i način da se tako nešto ne desi. Imao je plan na umu i koliko god sulud bio morao je pokušati sve da ga ostvari. Znat će za nekoliko dana.

Pogleda nakratko da vidi gdje se nalazi. Samostan je bio nedaleko i uskoro će biti pred njegovim vratima dok je dolina bila nevidljiva. Snijeg je padao još gušće i jače tako da se selo u podnožju izgubilo u tom bijelom zidu. Potapša magarca po glavi i obeća mu na glas da će dobiti kocku šećera iako su ih imali tako malo. Ipak ga je vjerno odveo na daleki put i sigurno vratio. A i magarac je Božje stvorenje. I on ponekad zasluži nagradu koju i ljudi.

Ilija se vrati opet u iste misli razmišljajući o planu kojeg je detaljno razradio već nekoliko puta. Zaokupljen s tim uskoro se nađe pred vratima samostana koja su bila skoro zatrpana do vrha snijegom i snježnim nanosima.

21.11.2007.

Vječni (ulomak iz priče)

²And so we lay,

we lay in the same grave,

our chemical wedding day.²

Bruce Dickinson, ²The chemical wedding²

 

         Vrijeme i njegovi paradoksi vole s vremena na vrijeme da upletu svoje tkanje u ljudske živote na čudne načine. Nekada se poigraju i pruže ljudskoj jedinki da vidi rođenje dvaju stoljeća. Daleko češće prisile čovjeka da ne vidi niti svoje rođenje. Tako Vrijeme pokazuje svoj neshvatljivi smisao za humor tamo gdje nitko od ljudi to ne bi vidio, a daleko teže shvatio.

Omiljena igra Vremena bilo je poigravanje sa dvjema dušama koje su uzete iz Vrta Života i udahnute u materijalnu tjeskobu ovoga svijeta. Mnogima je poznato da u Vrtu Života dvije duše žive jedna u drugoj u savršenoj harmoniji. Tek kada dobiju poziv za tjelesnost one se razdvajaju i dobivaju svoja tijela, najčešće različitih polova. Tada se one opet traže da bi nakon tjelesnog ciklusa ponovno bile u mogućnosti da se spoje u jedno.

 

Njena duša se nalazila u tijelu rođenom 1470. g. Bila je dijete kmeta, osmo po redu. Težak fizički rad je bilo ono što ju je neumitno čekalo. Da je se rodila pola milenija poslije zasigurno bi je čekalo završavanje fakulteta i uspješna karijera medijski poznate osobe. Vrijeme je to znalo. Ovako, provodila je svoje dane na njivi zajedno sa obitelji nastojeći da uzgoje neophodno za preživljavanje.

U sedamnaestoj godini otac joj je našao povoljnu priliku i udao je. Nije imala izbora, a i da jeste nije ga bila svjesna. Muž joj je bio iz djelomično bolje stajuće obitelji, ali to i nije bila neka utjeha za još više teškog fizičkog posla, rađanje šestoro djece i bezrazložne batine kojima ju je muž častio za vjernost, predanost i odanost.

Bilo je to vrijeme kada obični ljudi nisu bili u prilici da ih dotakne ruka pismenosti ili nježno milovanje intelektualizma. Ipak, iako prizemne prirode i jednostavnih težnji u glavi joj se neprestano javljala jedna misao.

Bila je svjesna njegovog postojanja i stalno je mislila o tome što bi bilo da se pak nije rodila kada se rodila. Teške misli za jednu ženu 15. stoljeća, ali je ona uporno ostajala uz njih i čuvala ih samo za sebe. Bile su njena utjeha i nada da će joj jednom biti bolje.

Umrla je na pragu novoga stoljeća, 1501. g, prerano ostarjela od teškoga rada, iznurena, samo puka školjka koja je čuvala u sebi sjajni zametak bisera koji nikada neće ugledati sjaj neba i čaroliju onoga što je svaki biser zasluživao. Sahranjena je u jednom grobu na osami podno stabla kestena kojemu je Vrijeme naredilo da je nježno čuva u svom zagrljaju do onoga što je zaslužila.

 

On je nastanio ovaj svijet 1970.g. Njegova duša je gledala kroz oči koje su gledale svijet promjena. Bio je jedino dijete kojemu su roditelji poklanjali svu pažnju. Kasnije se to odrazilo na njegovu ličnost, ali on toga nikada nije bio svjestan. U školi je bio ćutljiv i često metom starije djece koja nisu imala više pameti od toga da koriste  snagu svoga tijela napastujući druge. Ni sam ne zna kada je počeo pisati, ali je već sa dva desetljeća imao objavljene knjige i bio centar interesiranja mnogih.

Ono što nikome nije rekao je bilo pisanje poezije. Kroz nju je došao do novih saznanja, a najvažnije je bilo saznanje da nikada neće naći srodnu dušu. Barem ne u ovom životu.

Osoba kojoj je pisao nije postojala i to ga je proganjalo. Još više se zatvorio u sebe ne dopuštajući vanjskom svijetu da prodre kroz oklop u čudesnu ljepotu koju je sebi izgradio. Ali, i tu je bio sam. Nedostajala mu je osoba za koju je znao da svako ima pravo da ima. Međutim, njemu je bila uskraćena i to ga je uskoro dovelo do očajanja.

18.10.2007.

Pomrčina (ulomak iz priče)

 

                 Sunce se krvavo sjajilo toga dana. Njegove zrake su padale po okolnim ruševinama kao tekuća lava probuđenog vulkana. Povremeni bljesak bi mi padao u oči dok se sunce kretalo i sjeklo svoje isijavanje sa raznobojnim odbačenim komadima stakla. Pogled mi je klizio ruinama onoga što su nekada bile stambene zgrade, automobili ili pak sitnice koje su ljudima služile kao namještaj ili ukras u svakodnevnom životu kojega više nisu imali.

Život se sada svodio na preživljavanje. Anarhija je prvi put pokazala svoje pravo lice ispljunuvši iz svoje utrobe one koji su nametali zakon jačega. Nekadašnja proizvodnja i ekonomska infrastruktura je sada služila samo kao nostalgično prisjećanje na vrijeme kada čovjek nije morao biti sakupljački nomad već je privređivao svojim radom. Što je jučer bilo zakon, danas je bila isprika da svako čini ono što hoće i kako hoće. Oni koji su nekada upravljali zahvaljujući svome intelektu (ili kvasi-intelektu) više postojali nisu budući da je novo vrijeme stvorilo i novi poredak. Njihove kosti su nestale u prašini promjena jer ono što je odlikovalo njihove ličnosti i karakter nije bilo dovoljno da ih održi živima. Došlo je vrijeme kada je svako odlučivao i činio samo za sebe.

Ja sam bio jedan od rijetkih iz prošloga poretka koji se, da tako kažem, snašao u novom. Ključ moga preživljavanja bio je čisti i suštinski pragmatizam utjelovljen u tome što sam se prilagodio novome tržištu. Svakome je trebalo nešto, a ja sam to mogao nabaviti. Uz adekvatnu cijenu, naravno.

Dok je mjesec polako počeo pokrivati sunce u prvoj pomrčini ovoga milenija, ponovno sam gledao ruševine oko sebe i sagledavao zadatak koji me čekao.

Bio sam ucijenjen. Ne na način da sam morao učiniti protu-uslugu za uslugu već tako što se netko mogao obogatiti (ako je tako nešto u ovome vremenu i bilo relativno) i steći visoku reputaciju u novom poretku (što je bilo daleko važnije). Od ucjene pobjeći nisam mogao, ali sam zato mogao učiniti nešto što bi mi pružilo neko vrijeme mirnoga i plodonosnoga života. Barem sam se tako nadao. Bilo je potrebno mnogo hrabrosti i odlučnosti za ovaj korak (šanse da preživim su bile smiješno male naspram šansi da mi je to posljednji put da gledam sunce). Ipak, bolje je bilo pokušati voditi i upravljati vlastitim životom na svoju ruku nego čekati da me opravdana paranoja u potpunosti obuhvati i dovede do stadija neumitne greške. Greške kojoj nema ispravka.

Rješenje je za prvi korak imalo vrlo lagan postupak. Ušetati se u vučje leglo.

Uzdahnuo sam odlučno i krenuo koračati obilazeći svakojako smeće na izbrazdanom asfaltu kojega je sunce speklo do nepodnošljivosti. Kretao sam se među ruiniranim zgradama pazeći da slučajni prolaznik ne poremeti svojim opažanjem moj unaprijed razrađeni plan. Nisam si smio dopustiti grešku sada kada sam bio tako blizu.

Stajao sam prislonjen leđima uza zid duboko i ravnomjerno dišući. Bilo je dovoljno da napravim dva-tri koraka iza ugla i dobio bih metak. Što mi i jeste bio cilj dok se god radilo o jednom metku. To je bio najlabilniji dio plana, ali sam se prečesto uzdao u sreću da i sada ne bih imao povjerenju u nju. Iz jednog džepa sam izvukao Desert Eagle koji sam još vjerojatno samo ja koristio, a iz drugog kutijicu u kojoj je zveckala jedna jedina pilula. Ona je bila moja karta za raj. Raj živih, naravno.

Dan je već postao sumrakom dok je mjesec u potpunosti zaklanjao sunce od pogleda. Izbacio sam pilulu na dlan i uz jedan uzdah je progutao. Sada je bilo za nadati se da me osoba u koju sam ulagao i previše povjerenja neće iznevjeriti. Već sam sljedećeg trena izišao iza ugla i sa oružjem u ruci krenuo koračati ka skupini onih koji su me tako željno željeli mrtvog.


Noviji postovi | Stariji postovi

Common sense is not common enough.
<< 01/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
40388


My blog is worth $0.00.
How much is your blog worth?

Powered by Blogger.ba